Od pamtivijeka je konj bio nerazdvojni pratioc čovjeka, tako je i u Sinjskoj alci.

Na travnatim prostranstvima polja pokraj rijeke Cetine sastajali su se konjušari, dovodeći svoja brza grla na ispašu, jahali, utrkivali se.

Alkarski su konji fine, suhe i plemenite glave, dugih i ravnih sapi i mekane grive svilastoga sjaja. Stazu od Biljega do alke moraju istrčati u vremenu do 13 sekunda. Staza je od starta do alke duga 160 m, nakon čega ostaje još oko 150 m zaustavnog puta do kraja trkališta.

Kažu da alkarski konji izravno osjećaju slavu trijumfa ili pritajenu tugu zbog neuspjeha svoga alkara. Nekoć su konji bili sastavni dio alkarske tradicije mnogih obitelji Sinja i Cetinske krajine.

U Alkarskoj ergeli uzgaja se tip konja Alkar koji brzinom, mirnoćom galopa, temperamentom i općim dojmom najbolje zadovoljava potrebe Alke.

Jedini konj u Alki kojega nitko ne jaše je edek. Njegova oprema je najraskošnija i najskupocjenija. Narodna predaja drži ga zarobljenim konjem turskoga paše iz 1715. godine, a u obliku donjega dijela njegovih stremena (uzengija) vidi prauzor alke.