|
|
Već od prvih početaka trčanja Alke ona nije bila samo natjecanje u kojem su se nadmetali junaci i pokazivali svoje viteške sposobnosti u jahanju i gađanju u mali obruč,
"Odlazak alkara i njegovog momka na alkarsko natjecanje", akvarel samoukog slikara Antuna Barača (1790-1855).
nego je to bila i ostala do danas velika svečanost, parada ponosa i ljepote. Prije same Alke uz uvježbavanje gađanja priprema se i dotjeruje ruho i oprema bez koje se ne mogu natjecati. Nošnje ili odore alkara i momaka se ističu ljepotom boja, kroja i ukrasa koje dopunjuje bogato i raznoliko oružje koje daje još svečaniji ton povorci i natjecanju. Ispočetka su akari sami skrbili o opremi, ali s vremenom Viteško alkarsko društvo preuzima brigu oko čuvanja, obnavljanja i pohranjivanja odjeće i oružja koje je i danas u zbirci VAD-a, a koristi se samo prigodom trčanja Alke. Momci se oblače u najsvečaniju narodnu nošnju iz okolice Sinja. Alkarska odora je bogata nošnja koju je nosio viši društveni sloj. Oružje alkarske zbirke pripada 18.i 19. stoljeću, osim turske sablje i štita iz kraja 17 stoljeća. Osim što je oružje služilo za obranu i napad, raskošnim primjercima se ukrašavala nošnja, pa se po tome vidio ukus vlasnika i tehnika majstora. Tehnike izrade i ukrašavanja su različite: lijevanje, tauširanje, cizeljiranje, filigram, nielo, damasciranje i inkrustracija sa koraljima, raznobojnim kamenjem, sa aplikacijama od mjedi, srebra i pozlatama. Kao što se nošnje pojedinih alkara i momaka razlikuju prema položaju u natjecanju, tako se isto razlikuje i njihovo oružje. Posebnu opremu i ukrase imaju i alkarski konji. Najupečatljiviji ukras je srebrna ili pozlaćena pločica na sredini čeonog remena izvedena iskucavanjem sa ukrasnim resicama u stilu baroka xviii stoljeća. Tu su i ukrasne uzde, dok je sedlo prekriveno abajom sa srebrnim vinjetama.
|
|
|
|
