|
|
Od pamtivjeka je konj bio nerazdvojni pratitelj čovjeka,tako je i u viteško-alkarskoj igri u Sinju. Na travnatim
prostranstvima polja pored rijeke Cetine satajali su se konjušari, dovodeći svoja brza grla na ispašu...jahali,
utrkivali se. U najvećem dijelu pitome rijeke Cetine uzgajana su čvrsta, izdržljiva, laka i plemenita orijentalna grla.
Upravo taj plemeniti, laki tip konja koristi se i za potrebe održavanja alke. Fine, suhe i plemenite glave, visoko nasađenog vrata, jako izraženog grebena, dugih i ravnih sapi, visoko nasađenog repa i mekane grive svilastog sjaja. Ima nekoliko vrsta konja galopera pogodnih za alkarsku kratku stazu od samo 160 metara od starta do alke i još 150 metara do kraja trkališta. Stazu od cilja ili biljega (kako ga sinjani zovu) do cilja ili alke, alkar i njegov konj moraju proći za najviše 13 sekunda, u slučaju sporijeg vremena Časni sud ga isključuje iz natjecanja. Danas možemo nabrojiti četiri tipa grla na kojima alkari koplanici trče alku.
To je arapski konj, skladne građe i jakog temperamenta, zatim domaći plukrvni konj mješenac sa arapskim a potom i engleskim punokrvnim grlima. Lipicaner sa visoko nasađenim "labuđim" vratom, kao i enleski punokrvni konj su sve više zastupljeni u alkarskoj ergeli.
Alkarski su konji opremljeni srebrnim ili zlatnim pusatima, oglavićem s pločom i kitama te ukrašenim uzdama. Sedlo je prekriveno abajom od čohe urešene vezivom, gajtanima, kićankama i srebrnim ukrasima.
|
|
|
|
